Kako unaprijediti život – razmišljajmo sustavski
Ljudi se često žale da je život lošiji nego što bi željeli: odnosi su narušeni, a problemi – nerijetko i besmisleni – sve su brojniji. Neki se predaju i tvrde da je život naprosto takav, drugi traže krivca u političarima, vlasti ili “onima iznad”, dok treći ipak nastoje pronaći neko rješenje. Jedno od mogućih rješenja možemo sažeti pod zajednički nazivnik – prisutnost.
Mnogi će sada pomisliti na razne duhovne prakse i zaključiti da za to nemaju vremena ili interesa, pa razmišljanje o tome ostavljaju za “bolja vremena”. No, prisutnost nije apstraktna, mistična ni religijski uvjetovana – to je način života. Da bismo bili bolji u odnosu s drugima (dakle, ne prema drugima, nego s drugima), trebamo biti prisutniji u tim odnosima. To podrazumijeva vježbanje višeslojnosti naše percepcije.
Prisutnost znači da primamo ono što je izraženo i verbalno i neverbalno, da istinski čujemo i doživimo poruku, odnosno osjetimo njenu vibraciju. Tek tada je u potpunosti percipiramo – razumijemo i osjećamo – što nam omogućuje dublju spoznaju (engleski realize, odnosno real-eyes). Tako možemo uočiti da osoba koja reagira pobuđeno, agresivno ili pak pasivno u sebi nosi teret i naboj prošlih iskustava koja nije proradila ni otpustila, već pohranila i potisnula.
Ti obrasci tada nisu nestali već djeluju kao pozadinska buka koja nesvjesno oblikuje naše reakcije i sprječava nas u oblikovanju punine odgovora.
Ako neku poruku doživimo na cjelovit način, shvatit ćemo da neprimjerena reakcija zapravo nema veze s nama. Time nadilazimo obrazac akcije i reakcije te umjesto da reagiramo – odgovaramo. To znači da je naš odnos postigao puninu ili sustavnost. U našem odgovoru tada su nužno prisutni suosjećanje, smirenost i nastojanje da pronađemo rješenje koje spaja, a ne razdvaja. To znači da smo postupili sustavski.
Isti uzajamni odnos trebamo njegovati i prema sebi. Stoga treba primiti poruku, osjetiti i doživjeti njenu pozadinu, ali i dopustiti si osjetiti našu prvotnu reakciju na takav podražaj – poput želje za osvetom, dokazivanjem, opravdavanjem, kažnjavanjem, umanjivanjem vlastite vrijednosti ili povlačenjem – jer upravo one otkrivaju naše podsvjesne obrasce. Sustavskim pristupom prema samome sebi postajemo svjesniji svoje unutarnje dinamike i razvijamo se prema boljoj verziji sebe ili barem prema onakvoj kakvu bismo trenutno željeli biti.
A što je s okolnostima koje su izvan našega izravnog dosega, odnosno dio su organizacijske dinamike? I tu je potrebno primijeniti sustavski pristup. On bi trebao biti temelj svih upravljačkih procesa – bilo da djelujemo u timu, na menadžerskoj poziciji ili kao dio šire zajednice.
Naša prisutnost u trenutku, uz primjenu sustavskoga razmišljanja kao poluge, može voditi razvoju smislenih, održivih i korisnih rješenja s dugoročnim učinkom.
Ljudi se često žale da moraju djelovati po uputama, procedurama ili pravilnicima koje su pisali oni koji nemaju praktičnog iskustva s određenim sustavom ili njegov rad suštinski ne poznaju. Tako nisu svjesni da neke radnje u praksi nisu izvedive ili rezultiraju neželjenim, naoko nepredviđenim učincima. Iako možda nisu željeni, ti učinci su se itekako mogli predvidjeti da smo pažljivo razmotrili sve elemente ili dionike koji su uključeni u sustav te crtanjem sustavske slike utvrdili koje se sve relacije mogu pojaviti, kakvi odgovori dionika se mogu očekivati te koje je probleme pritom moguće očekivati. Iako simulacije pomažu, one također ne vode do rješenja ako ne počivanju na dobroj sustavskoj slici.
Time se izbjegavaju i tipične situacije poput: “Nismo nadležni” ili “Nitko nije odgovoran”. Da smo nacrtali sustavsku sliku te temeljito razmotrili okolnosti koje želimo modelirati, a onda i cijeli sustav simulirali, utvrdili bismo da postoje neke naoko sitnice koje mogu značajno narušiti učinkoviti rad sustava. Primjerice, neki sustav radi na temelju neke dokumentacije. No, ona može prispjeti u neprikladnom formatu ili u neprikladnoj formi, što može značajno usporiti ili onemogućiti rad. Tada članovi sustava mogu utvrditi da za takvu provjeru i traženje korekcije – nitko nije nadležan.
No, rješenje se uvijek može naći ako su dionici voljni korigirati sustav čim se pojave problemi. Često se čuje prigovor: “Šef to neće dozvoliti.” No pogledamo li iz perspektive šefa – osobe preopterećene odgovornostima – jasno je da će prijedlog rješenja uz jasno objašnjenje problema i koristi često naići na odobrenje. Ako rješenje nije zahtjevno u resursima, vjerojatnost da bude prihvaćeno još je veća.
Sustavsko razmišljanje važno je i u širem radnom okruženju. Važnost takvoga pristupa može se povezati i s nedavno popularnim pristupom generacijske segregacije te isticanja značajka tzv. „generacije Z“.
Tako postoje tvrdnje da generacija Z naglašava potrebu za autentičnošću i smislom u radu. Smisleno radno mjesto je ono na kojem zaposlenik osjeća da njegov rad ima svrhu i vrijednost, doprinosi organizaciji i društvu, ali i omogućuje osobni razvoj, autonomiju u djelovanju i odlučivanju u okviru svoje domene rada te osjećaj pripadnosti kolektivu. To se može postići određivanjem jasnih i smislenih ciljeva koji se međusobno povezuju i nadopunjuju, usklađeni su s vizijom i misijom organizacije, te je u njihovo oblikovanje bio uključen širi krug zaposlenika.
Odgovor kako postići smislenost na radnom mjestu tako je opet moguće pronaći u primjeni sustavskoga razmišljanja. Sustavsko razmišljanje podrazumijeva sposobnost sagledavanja svih važnih čimbenika i njihove interakcije – prošlih, sadašnjih i budućih. Ono traži razumijevanje uzroka, ali i svijest o mogućim posljedicama, uključujući i nenamjerne ishode te traženje integrirajućih rješenja.
Mnogi ljudi imaju tendenciju tražiti kratkoročna rješenja, što rezultira činjenicom da današnja rješenja postaju sutrašnji problemi još veće razorne moći. Iako također može dovesti do pogrešnih rješenja jer nije moguće predvidjeti ponašanje svih čimbenika u budućnosti, sustavski pristup ipak vodi kvalitetnijim i dugotrajnijim rješenjima, povezuje dionike i stvara temelje za suradnju. To značajno doprinosi smislenosti rada, odnosno predstavlja njegovu samu suštinu.
Iako zahtjevan, ovaj način razmišljanja potiče intelektualni razvoj, stimulira traženje korelacija i produbljuje spoznaje.
Primjena sustavskoga razmišljanja predstavlja i prirodan način ponašanja autentičnih pojedinaca koji kontinuirano uče, razvijaju svoje spoznaje te tako rade na produbljivanju vlastite vizije te revidiraju svoje ukorijenjene pretpostavke ili mentalne modele.
Pa ipak, takav način ponašanja nije jednostavan i zahtijeva kontinuiranu praksu.
Posebna vrijednost sustavskoga razmišljanja leži u tome što pokazuje da njenom primjenomosoba može doći do spoznaje da situacije ne moraju biti igra nulte sume u kojoj jedna strana gubi, a druga dobiva, već je promjenom perspektive, odnosno njenih implikacija često moguće pronaći potencijal zajedničke suradnje. No, takav razvoj događaja moguć je jedino primjenom sustavskoga razmišljanja svih uključenih dionika.
Sustavsko razmišljanje stoga možemo opisati kao disciplinu, odnosno sposobnost subjekta da neki problem sagleda u cjelini, uzimajući u obzir sveukupno okruženje i međuovisnost elemenata.
Tako, ako bolje razumijemo prirodu procesa i identificiramo obrasce ponašanja, možemo i značajno uštedjeti traženjem tzv. „sustavske poluge“ – čimbenika koji na najjednostavniji način mogu omogućiti promjenu funkcioniranja sustava.
Iako je vrijednost i važnost sustavskoga razmišljanja neupitna, njegova primjena ipak je relativno rijetka. Tako na kraju, ostaje pitanje: jesmo li uopće spremni i sposobni razmišljati i djelovati sustavski? Da bismo na to pitanje pronašli odgovor, i vlastito je nedjelovanje na takav način korisno razmotriti – sustavski, odnosno pronaći sve razloge koji nas u tome sprječavaju te ih na temelju takvih spoznaja – sustavski korigirati.
Prof. dr. sc. Nataša Rupčić
PS/SM
