IZ KNJIGE:
Umjesto sažetka
(...) Kada je Warren bio dječačić, koji je uzimao otiske prsta časnim sestrama i skupljao čepove za boce, nije znao što će jednoga dana postati. No ipak, da ste ga, dok je vozio bicikl kroz Spring Valley i dostavljao novine iz dana u dan, i ubrzanog pulsa jurio kroz hale prodajnog centra Westchester pokušavajući dostaviti robu na vrijeme, pitali želi li biti najbogatiji čovjek na svijetu – cijelim bi svojim srcem rekao «da».
Ta ga je strast odvela do proučavanja svijeta tisuća dionica. Ona ga je natjerala da kopa po knjižnicama i podrumima i traži dokumente kojima se nitko drugi nije opterećivao. On je noćima sjedio i proučavao stotine tisuća brojki koje bi zamorile svačije oči. Svakoga je jutra čitao svaku riječ iz nekoliko novina i ispijao Wall Street Journal poput svoje Pepsi, a kasnije Coca-Cole. Nakratko bi svratio u razna poduzeća i provodio sate razgovarajući o bačvama sa ženom koja radi u jednoj ispostavi Greif Brosa (proizvođač industrijskih spremnika i ambalaže). O bačvariji ili o osiguranju automobila s Lorimerom Davidsonom (potpredsjednik GEICO-a). Čitao je časopise kao što je Progressive Grocer da nauči kako opremiti odjel s mesom. Na svom je medenom mjesecu na stražnje sjedalo auta natrpao Moody Manualse i poslovne knjige. Proveo je mjesece čitajući novine stare i po cijelo stoljeće da shvati poslovne cikluse, povijest Wall Streeta, povijest kapitalizma, povijest moderne korporacije. Intenzivno je pratio svijet politike i spoznavao kako utječe na biznis. Analizirao je ekonomske statistike sve dok nije dubinski razumio što znače. Od djetinjstva je čitao sve biografije ljudi kojima se divio, koje je mogao naći, tražeći lekcije koje bi mogao naučiti iz njihovih života. Vezivao se za svakoga tko mu je mogao pomoći i prikrpao se bilo kome tko je bio pametan. Odbijao je posvećivati pažnju gotovo svemu osim biznisu – umjetnosti, književnosti, znanosti, putovanju, arhitekturi – tako da se može usredotočiti na svoju strast. Odredio je područje kompetencije da izbjegne pravljenje pogrešaka. Da bi ograničio rizik, nikada nije ulazio u veće zaduživanje. Nikada nije prestajao misliti o biznisu: što čini dobar biznis, što čini loš biznis, kako se oni nadmeću, zašto je mušterija lojalna jednome a ne nekome drugome. Imao je neobičan način promišljanja problema, što mu je davalo uvid kakav nitko drugi nije imao. Razvio je mrežu ljudi koji su mu – zbog njegovog prijateljstva kao i zbog njegove oštroumnosti – ne samo pomagali, nego mu se i micali s puta kada je to želio. U teškim ili lakim vremenima, nikada nije prestao misliti o načinima stvaranja novca. I sva je ta energija i žestina postala motor koji je punio snagom njegovu prirođenu inteligenciju, temperament i vještine.
Warren Buffett bio je čovjek koji je volio novac, čovjek kojemu je igra skupljanja novca tekla žilama kao životna snaga. Ta ga je ljubav pokretala: kupovanje malih dionica poput National Americana, prodaja GEICO-a da tim novcem kupi nešto jeftinije, savršeno precizno pritiskanje upravnih odbora kompanija da učine pravu stvar za dioničare. Ona ga je učinila dovoljno neovisnim i borbenim da poželi svoje vlastito partnerstvo i da kaže «ne» mogućnosti da bude mlađi partner koji vodi staru tvrtku Bena Grahama. Učinila ga je dovoljno čvrstim da zatvori Dempsterov distribucijski centar i otpusti Leeja Dimona; dala mu je odlučnosti da slomi Seaburyja Stantona. Smirivala je njegovu nestrpljivost i natjerala ga da sluša kada je Charley Munger inzistirao da kupuju velike tvrtke, iako je slušanje drugih bilo protivno samoj njegovoj naravi. Ona je očvrsla njegovu volju da preživi SEC-ovu istragu Blue Chipa i da razbije štrajk u Buffalo Newsu. Ona ga je učinila čovjekom koji neumoljivo stječe. Ona ga je također navela da povremeno spusti svoje standarde kada bi mu se područje iscrpilo. A ipak ga je spasila od ozbiljnih gubitaka spriječivši ga da napusti svoje područje sigurnosti.
Warren Buffett bio je bojažljiv čovjek koji je bježao od suočavanja i koji je trebao ljude da ublažavaju grube udarce života. Njegovi su strahovi bili osobne prirode, ne financijske; kada se radilo o novcu, nikada nije bio bojažljiv. Njegova strastvena žudnja za bogatstvom davala mu je hrabrosti da prođe biciklom pokraj one kuće sa strašnim psom i dobaci tih zadnjih nekoliko novina u Spring Valleyju. Ta ga je žudnja odvela u Columbiju da potraži Bena Grahama, nakon što ga je Harvard odbio. Ona ga je tjerala da stavlja jednu nogu ispred druge, da se nudi ljudima kao broker-savjetnik, dok ga oni stalno iznova odbacuju. Dala mu je snage da se ponovo vrati Daleu Carnegieju, nakon što je prvi put bio izgubio hrabrost. Kroz odluke u Salomonovoj krizi natjerala ga je da zagrabi u velikom stilu iz Banke ugleda. Podarila mu je dostojanstvo s kojim je, za vrijeme bujanja interneta, pregurao godine gotovo nepodnošljive kritike, a da nije išao u protunapad. Proveo je svoj život promišljajući, ograničavajući i izbjegavajući rizik, no na kraju je bio hrabriji nego što je i sam shvaćao.
Warren Buffett nikada sebe ne bi nazvao hrabrim; on bi spomenuo svoju snagu, usredotočenost i racionalnost. Prije svega, on bi sebe opisao kao učitelja. Cijeli svoj odrasli život težio je živjeti u skladu s vrijednostima koje mu je usadio otac: rekao je da ga je Howard naučio da je «kako» važnije od «koliko». Kontroliranje svoje bezobzirnosti nije za njega bila lagana lekcija. Pomoglo je što je bio duboko pošten – i to što je bio opsjednut porivom da propovijeda. «On je namjerno ograničio svoj novac», rekao je Munger. «Warren bi stvorio mnogo više novca da nije vukao sve te dioničare i da je to partnerstvo održao dulje, a on je dopustio da ga nadglasaju. Dodatni bi mu novac, nakupljen kroz trideset tri godine, bio vrijedan mnogo milijarda – desetke milijarda. Mogao bi kupovati i prodavati tvrtke unutar Berkshire Hathawayja hladno proračunavajući financijski dobitak, ne misleći na ono što osjeća za ljude koji su uključeni. Mogao je postati kralj otkupa poduzeća. Mogao je promovirati svoje ime i posuđivati ga svim vrstama poduzetništva. «Na kraju», rekao je Munger, «on to nije želio. Bio je borben, no nikada nije bio samo sirovo borben, bez etičnosti. Želio je živjeti svoj život na određen način i to mu je stvaralo javni ugled i položaj. I ja bih zaključio da je Warrenov život ispao bolje na ovaj način.»
Njegova želja da podijeli ono što zna, kao izraz čiste velikodušnosti, tjerala ga je da mjesecima piše svoje godišnje pismo dioničarima; njegovo uživanje u privlačenju pažnje javnosti učinilo je da je poželio imati mobilnu kuću na sastanku dioničara; a njegov ga je vragolasti smisao za šalu potaknuo da reklamira madrac. Unutarnja bodovna lista tjerala ga je da se čvrsto drži svog područja sigurnosti. Čista ga je ljubav pretvorila u ono što je Munger nazvao «stroj koji uči». Njegova vještina u izjednačivanju prednosti omogućila mu je da iskoristi to znanje i shvati što bi mogla donijeti budućnost. Njegov poriv da poučava poticao je želju da upozori svijet na opasnosti koje dolaze.
Kada je Warren stigao do svog sedamdeset sedmog rođendana, zamislio se nad činjenicom da je proživio trećinu životnog vijeka Sjedinjenih Država. Godine su ga opterećivale. Postajalo mu je teže čitati po cijeli dan, kao što je običavao, jer mu je jedno oko malo oslabjelo. Zato je čitao učinkovitije. Konačno je popustio i pristao nosili pomagalo za sluh. Glas mu je brže nego prije postajao hrapav. Lakše se zamarao. No njegova je poslovna prosudba još uvijek bila brza i oštra.
Volio bi da mu se ovog trenutka novine iz sljedećih deset godina mogu dostaviti na kućni prag. Vrijeme pred njim nije bilo beskrajno, ali s malo sreće moglo bi biti dugo. Drveće ne raste do neba, ali on još nije zagrebao horizont. Neka nova osoba, neko novo ulaganje, neka nova ideja uvijek su ga čekali. Bilo je daleko više stvari koje je još trebao naučiti nego onih koje je već znao.
„Snježne grude se jednostavno događaju ako ste na pravoj vrsti snijega, a to se meni dogodilo. I ne mislim samo na gomilanje novca. Radi se o razumijevanju svijeta i o tome kakve prijatelje skupljate. S vremenom morate odabrati i morate biti vrsta osobe na koju se snijeg želi prihvatiti. Zapravo, morate biti svoj vlastiti vlažni snijeg. Bolje vam je da skupljate snijeg u hodu, jer se nećete ponovo vraćati na vrh tog brežuljka. Takav je život.“
Do sada je ta gruda koju je pomno stvarao postala golema. A njegov odnos prema njoj ostao je i dalje isti. Koliko god rođendana bilo pred njim, zapanjit će se svaki put kada se okrene stranica kalendara i dok god bude živ, neće se prestati osjećati kao mladica. Jer se nije osvrtao unatrag prema vrhu brežuljka. Svijet je velik i on upravo kreće. (...)
O bogatstvu i gramzivosti
(...) No uza sve to okretanje novca, Buffett je osjetio da najvažnija prilika koja mu se otvorila kao posljedica 11. rujna nije imala nikakve veze s biznisom. Štoviše, sada je imao i čast i odgovornost da svojim znanjem utječe na događaje i ideje. Nakon prenapuhane samouvjerenosti koja je zahvatila financijsku zajednicu proteklih nekoliko godina, Amerika se malo otrijeznila i postala manje slijepa za prekršaje u ime lakomosti, koji su se događali u kasnim 1990-ima. Buffett je smatrao kako je pravo vrijeme da progovori o pohlepi bogatih i o tome kako je fiskalna politika čini legitimnom.
Njegov osjećaj za pravdu posebno je potaknuo prijedlog koji je činio težište novog proračuna predsjednika Busha – plan da se postupno ukine desetljećima star federalni porez na nasljedstvo, koji je za vladu uzimao komad najvećih nasljedstava. Pristalice toga plana nazivali su porez na nasljedstvo «porezom na smrt», što je imalo zlokoban prizvuk. Oni su porez na nasljedstvo smatrali preprekom ambicijama poduzetnih i marljivih ljudi. Kao primjer su navodili poslovičnu obitelj koja bi, kad glava obitelji umre, morala prodati obiteljsku farmu da plati porez. Bez sumnje, bilo je i takvih obitelji. Buffettov je argument bio da posljedice za sve ostale daleko nadilaze patnju manjeg broja takvih obitelji.
Porez na nasljedstvo u praksi nije bio porez na smrt; on je bio porez na darove. Kada god je netko darovao veliku svotu novca, plaćao je porez na darove. Svi su porezi na darove bili prepreka povratku «baruna pljačkaša« koji su u devetnaestom stoljeću kroz darove i nasljedstva kontrolirali toliko nacionalnog bogatstva, da su postali svojevrsna vlada sami po sebi – plutokracija – vladajuća klasa, ukorijenjena u bogatstvu. Porez na nasljedstvo se, međutim, plaćao po nižoj efektivnoj stopi od poreza predviđenog za darove od živih osoba i dopuštao je relativno velike neoporezive posmrtne darove. Buffett je koristio mogućnost javnog istupanja da istakne kako od oko, ugrubo, 2,3 milijuna Amerikanaca koji umru svake godine, manje od pedeset tisića njih – dva posto – uopće plaća neki porez na nasljedstvo. Polovica svih plaćenih poreza na nasljedstvo dolazi od manje od četiri tisuće ljudi – dvije desetine jednog postotka onih koji su umrli.17 To su bili monumentalno, kolosalno bogati, bogati toliko da su mogli imati Gulfstream IV, kupiti novog Maybacha, biti vlasnici vinograda u Francuskoj i nositi dragulje veličine slatkiša ili punjenih kiselih bombona.
A na komentar da je to njihov novac, pa da zašto ne bi mogli s njime činiti što god žele – zašto bi morali «subvencionirati» druge? – Buffettov je odgovor bio da oni društvu, koje im je omogućilo da postanu tako bogati, duguju neku minimalnu svotu. Ako misle da su sve postigli sami, neka se reinkarniraju u jedno od petero djece prestravljene, izgladnjele majke na Maliju i neka vide kako će bogati i uspješni biti, nakon što ih pošalju da rade kao robovi na plantažama kakaovca u Obali Bjelokosti.
Da se porezi na nasljedstvo ukinu, netko drugi bi morao nadoknaditi tu razliku zato što bi i dalje bila potrebna ista količina novca za funkcioniranje vlade.
Godinama ekonomska teorija ponude govori da će rezanje poreza prisiliti vladu na rezanje troškova. Ta teorija ima jednu intuitivnu logiku: konačno, ako se od ljudi očekuje da žive u granicama svojih prihoda, zašto ne bi i vlada? (Naravno, masa se, do 2002. godine, potrudila uspostaviti kreditne linije prema prihodima kućanstva s umjetno niskim kamatama, kako ne bi živjeli u granicama vlastitih prihoda.) Rasprava o politici ponude ključala je još i nakon dvadeset godina; porezi koje je vlada ubirala obično nisu pokrivali njezine troškove, pa je posuđivala da nadoknadi razliku. Ta se teorija sada činila još upitnijom. Ukidanje poreza na nasljedstvo značilo bi da bi vlada trebala povisiti (ostale) poreze ili posuđivati još više novca, a kamate na taj dug bi, zajedno s njegovim krajnjim otplaćivanjem, u konačnici pale na leđa svih ostalih u obliku većih poreza. Buffett je smatrao da je predlaganje smanjenja poreza na nasljedstvo, dok se savezni proračun kreće u deficitu, ustvari vrhunac licemjerja.18
Prosječan čovjek koji će plaćati te veće poreze, ako porez na nasljedstvo bude ukinut, nikada neće biti u prilici plaćati porez na nasljedstvo. Pritisak da se ukine porez na nasljedstvo nije dolazio od ljudi koji su imali male rančeve u Oklahomi. Ne, rekao je Buffett, pritisak je dolazio od vrlo malog postotka stanovništva zemlje, od ljudi koje je on stvarno poznavao, od ljudi koji su bili dovoljno bogati (i to često od onih koji su vrlo naglo postali dovoljno bogati) da imaju troetažne luksuzne stanove na Manhattanu, vikendicu s devet spavaćih soba u Deer Valleyju, ljetnikovac u Nantucketu i stan u Kostariki. Buffett je vidio da je politika skliznula u ruke ljudi koji su mogli platiti diskretne lobiste iz K Streeta* (ulice u Washingtonu gdje su mnogi uredi lobista) da sufliraju u uho Kongresu i usmjeravaju političke donacije tamo gdje će učiniti najviše dobra za njih. Nije krivio ljude što rade u vlastitom interesu; dapače, sažalijevao je političare koji su bili opterećeni mlinskim kamenom neprekidnog skupljanja sredstava. On je optuživao sustav u kojemu je novac kupovao moć.
Kratko nakon inauguracije predsjednika Busha 2001. godine Buffett je otišao u dvoranu LBJ (Lyndon Baines Johnson) u zgradi na Capitolu da grupi od trideset osam senatora koji su činili dio Odbora za demokratsku politiku održi predavanje o financiranju političkih kampanja, zatim je uslijedilo pojavljivanje u emisijama This Week na ABC-u i Inside Politics na CNN-u. Buffett je rekao da je financijski sustav u kampanjama korumpiran. U tekućem načinu izbora političara osjećaju se odjeci Tammany Halla* iz 19. stoljeća, kada su glasovi i utjecaji doslovce bili na prodaju. Zakoni su se mijenjali tako da su podržavali mogućnost bogatih da postanu još bogatiji, da zadrže što više od onoga što su stvorili i da što više ostave svojim nasljednicima. Buffett je to nazivao «vladom od bogatih za bogate».
Upozorio je na sve veću vojsku pritajenih lobista i onih koji podilaze takvoj poreznoj politici i guraju zakonodavstvo koje ide u prilog interesima bogatih. Rekao je, međutim, da nitko ne lobira za ostalih devedeset osam posto Amerikanaca. Budući da nemaju vlastite lobiste, najbolji je lijek za otklanjanje nepravde za onih devedeset osam posto da shvate što se događa i da prestanu glasovati za one koji donose zakone koji uzimaju poreze iz džepova prosječnih ljudi, tako da bi bogati mogli plaćati manje.
Paul Newman, Bill Gates, Georg Soros, nešto malo Rockefellera i gotovo dvije stotine bogatih i utjecajnih ljudi složili su se i potpisali peticiju, koja je objavljena u New York Timesu, protiv Bushova plana da ukine porez na nasljedstvo. Buffett se nije pridružio peticiji jer je smatrao da ne ide dovoljno daleko. On je vjerovao da su bogataši imali sreću i bili blagoslovljeni i da moraju plaćati poreze. «Ne vjerujem u dinastije», rekao je. Odbacivanje poreza na nasljedstvo bilo bi kao da nacionalni olimpijski tim sastavite od djece pobjednika s prošle Olimpijade, dodao je.
«Bogatstvo je samo snop starih povlastica za nove generacije. Možeš iskoristiti to bogatstvo kako god želiš. Možeš ga unovčiti ili ga dati. No, ideja prelaženja bogatstva s generacije na generaciju, tako da stotine tvojih potomaka mogu raspolagati sredstvima drugih ljudi samo zato što su izašli iz prave utrobe, pljuska je u lice društvu u kojemu bi se upravljačka elita trebala stvarati samo prema sposobnostima.
«Ja bih odredio većii porez za veće bogatstvo. Ne bih imao ništa protiv da do neke razine uopće nema poreza, a da onda porez bude sto posto za nasljedstvo veće od sto pedeset milijuna dolara.
«Najvažnija je stvar upitati se 'A što onda?' Ako isključite oko dvadeset milijarda dolara prikupljenih od poreza na nasljedstvo, morate stvoriti taj novac oporezujući nekako sve ostale. Zapanjujuće je kako će se američko stanovništvo marljivo boriti za obitelji onih nekoliko tisuća ljudi koji plaćaju velike poreze na nasljedstvo i da pritom cijeli ostatak zemlje za to plaća iz vlastitih džepova.
«Ne volim ništa što u stvarnosti ostavlja samo talog humanosti. Ne volim porezni sustav koji ide u tom pravcu; ne volim obrazovni sustav koji ide u tom pravcu. Ne volim ništa gdje donjih dvadeset posto prolazi sve lošije i lošije.» (...)
Izvor: www.naklada-zadro.hr
